Sve æe uskoro biti gotovo. U klubu je. Ne može se više sakriti. Prate svaki njezin korak. Svake sekunde znaju gdje je koliko god se ona pokušavala sakriti. Bilo je zanimljivo tako je loviti. Definitivno je bila jedna od najboljih. Uspjela se duže sakrivati nego drugi. Ipak, nije uspjela. Samo što ona toga nije bila svjesna. Promatrali su je cijelo vrijeme dok su njoj ples i zabava odvukle pažnju. Više nije imala na mislima kako dobro mora paziti jer to može biti tko god. Znala je da je netko koga dobro poznaje, samo što nije znala toèno tko. Gdje god bi išla, bila bi na oprezu. No ne i ovu veèer. Konaèno je završila srednju školu i dopustila si je da se opusti. Pokazalo se to kao velika pogreška.
***
Stalno pokušavam zaboraviti one loše djelova svoga života. Nije tako lako. Možda zato što ih je previše. Netko bi rekao da æu konaèno imati normalan život. Naravno, to je nemoguæe. Selila sam se iz obitelji u obitelj i nije bilo nimalo lako. Pogotovo zato što sam bila optužena za toliko stvari koje nisam napravila. Ili je moja maæeha bila pijana pa je zvala policiju i rekla da sam joj ukrala vazu, što se nikada nije dogodilo, ili sam imala sestricu koja je ukrala novac pa je za to optužila mene. U svakom sluèaju, ja sam glavni krivac i opet mi se traži nova obitelj. Sada sam, èuda li, bila u jednoj obitelji èak dva mjeseca. Bila je to mala obitelj. Samo muž i žena što je bilo obeæavajuæe. Ako se sluèajno u nekoj obitelji nalazila kæer ili pak sin, oni bi napravili sve kako bi me izbacili. To im je uspjevalo, naravno. Nitko nije vjerovao siroèetu. Ha, tko i bi? Za sve njih ja sam bila jedno èudno, uvrnuto i ostavljeno dijete koje je voljelo raditi probleme. Policajci bi, bez ikakvih dokaza, povjerovali obitelji u kojoj sam bila tako da mi nije preostalo ništa drugo nego se stalno seliti.

Nisam imala prijatelja. Nisam ni pokušavala. Bilo je bezvrijedno. Da sam i stekla neke instant-prijatelje, znala sam da æu uskoro morati otiæi, a to bi samo otežavalo odlazak. Jednom sam èak imala prijateljicu. Zvala se Miranda, ali to prijateljstvo nikada nije imalo ni poèetak, a niti kraj.

A deèki? Deèki su za mene bili zabranjena zona. Da, na neki uvrnuti naèin bila sam lijepa, ali nikada nisam s nikime pokušavala ništa. Uglavnom iz istog razloga kao što nisam ni imala prijatelje. Tu su se, naravno, znala ukljuèiti i pravila posvojitelja koja su govorila kako ni sluèajno nisam smjela imati deèka. No, kako to uvijek biva, njihovo vlastito dijete moglo je spavati s njih sedam ako je htjelo i oni bi ga podržali.

„Kim! Veèera!“ Diana, moja posvojiteljica, dozvala me iz prizemlja. Ustala sam s onog gotovo novog kreveta i našla se u blagovaonici za manje od minute. Sadašnja obitelj živjela je u Lübecku, na samom sjeveru Njemaèke. Nisam se žalila. Grad je bio bolji od veæine. Inaèe sam se nalazila u nekoj pustoši kilometrima dalekoj od civilizacije. Bilo je i onih posvojitelja koji su bili hippiji... onda sam stvarno življela 'sretnim' životom.

Nikada nisam bila društveni tip osobe. Veæinu vremena bih ignorirala ljude oko sebe. Podigla bih nekakav zid koji bi druge ljude udaljavao od mene. Jedan razlog je, naravno, bio to što nisam mogla, a drugi što me jednostavno nije bilo briga, a niti mi se dalo s nekima imati nekakav odnos. Prijateljski, naravno. Kada imaš sjeban život kao ja, svejedno ti je.

Veèera je bila èudnog okusa. No, veæ sam se navikla na to. Diana voli miješati razne sastojke pa ponekad ispadne nešto jedva jestivo. Nismo se žalili, veæ smo je podržavali. Ne bih je željela sputavati u neèemu što želi napraviti. Nije na meni. Sretna sam što su me uopæe primili u svoju malu obitelj. Diana nije mogla imati djece pa me valjda zato i primila. Iako bi èovjek oèekivao da æe odabrati neku bebu. Ali tko sam ja da sudim?

Nakon mjesec dana listopadskih praznika, opet se vraæam u školu. Išla sam mjesec dana, ali još uvijek su me svi èudno gledali. Bila sam zahvalna što su došli praznici. Sada se moram vratiti u onu odvratnu atmosferu koju sam toliko mrzila.

Kada je i to jutro došlo, mrzovoljno sam se spremila (što znaèi: navukla prve stvari koju se mi se našle pod rukom, jedva jedvice poèešljala onu zamrštenu, crvenu kosu i tek toliko stavila nešto šminke... da ipak ne ispadne da sam toliko lijena) i izašla iz kuæe. Moji posvojitelji veæ su otišli na posao tako da sam zakljuèala kuæu i opet, kao i svakog jutra, doživjela onu neizbježnu hladnoæu. Kiša je polako poèinjala padati (kao da je to iznenaðenje) i nije bilo nimalo ugodno. Nešto što sam najviše mrzila u Njemaèkoj bilo je upravo – vrijeme. Bilo je dosadno svaki dan se smrzavati do gole kože i gledati kako ta kiša neumorno pada. Ipak, s vremenom sam se navikla.

Nakon deset minuta pješaèenja po skliskom ploèniku, nekako sam dogurala do škole. Ništa novo. Samo svi oni isti ljudi kao i prije mjesec dana. Svi su se grlili i ljubili kao da se nisu vidjeli sto godina, a, sudeæi po njima, vidjeli su se još juèer. Lako sam ih zaobilazila i konaèno došla do ulaza škole.

„Gle, frikuša se vratila.“ Èula sam nekoga kako 'šapæe'. Preokrenula sam oèima i ušla u polupraznu školu. Gdje god sam naišla, svi su me poprijeko gledali. Nisam se obazirala. Došla sam do uèionice gdje se održava francuski i naslonila se na zid do vrata. Škola se poèela puniti uèenicima i ona tišina pretvorila se u neizdrživi žamor. Mirisi parfema, cigareta te ponekog alkohola pomiješali su se tvoreæi onaj smrad od kojeg mi se povraæalo.

„Okej, stvarno, hoæeš li se ti ikada sprijateljiti s nekim?“ Okrenem se prema zvuku glasa. Ispred mene stajala je siæušna, skoro-emo cura. Mislim da se zvala Lorena. Imala je dugu kosu boje ugljena, tamnoplave oèi i nosila je previše olovke za oèi te je bila gotovo sva u crnom. Netko je rekao da se rezala, no u to nisam vjerovala. Bila je niža od mene za pola glave i nije se doimala veoma sretna. Nisam znala što joj je toliko smetalo što se ne družim s nekim, ali valjda se svako ima pravo žaliti. Koliko god to meni išlo na živce.

„Hah, stvarno? Nitko mi se ne želi i približiti, - jer, naravno, ne shvaæaju kako sam ja genijalna - a i mislim da, kada bi se i s nekim pokušala sprijateljiti, da bi odjurili glavom bez obzira. Plus, najvjerojatnije æu se odseliti ponovno pa tako da nemam razloga za nikakve prijateljstva.“ Lorena me gledala kao da sam pukla, ali ne onim pogledom kao drugi. Više kao da me... razumije.

„Pa, gle, s vremena na vrijeme nije se tako loše družiti s nekim.“ Slegnula je ramenima. „Zato te valjda i smatraju èudakinjom. Nikad s nikim ne razgovaraš, praviš se nedodirljivom i još imaš taj bitchy stav koji daje potpuno krivu sliku o tebi. Razumiješ? A tko kaže da æeš uskoro otiæi? Možda se dogodi èudo pa ostaneš dovoljno dugo da stekneš više prijatelja od same sebe. Nikad se ne zna.“ Neka vrsta smješka zahvati joj lice, iako jedva primjetno. Uzdahula sam i pogledala u stranu sklopivši ruke na prsima. Imala je poantu. Koliko god to meni teško bilo priznati (da, voljela sam vjerovati da sam uvijek u pravu), imala je. Možda, samo možda, se nisam trebala toliko zatvarati u sebe. Ipak, nisam se dala tako lako slomiti.

„Gle, ti ne razumiješ mene, ja ne razumijem tebe. Da, možda sam se trebala potruditi i steæi neke prijatelje, ali ovako mi odgovara. Ja sam vuk samotnjak.“ Sarkastièno se osmjehnem i okrenem joj se leðima, taman kada se profesorica pojavi pred vratima.

Znate onaj osjeæaj kada pokušavate nekoga ignorirati, a ovaj vas stalno uhodi ne shvaæajuæi koliko je dosadan? E, takav je sluèaj bio s Lorenom i sa mnom. Kamo god bih pošla, tu bi i ona bila. Kada god bih se okrenula, vidjela bih ju iza sebe. Inaèe bih sam preokrenula oèima i nastavila dalje, ali nekoliko dana poslije, postalo je nepodnošljivo.

Jednom sam se okrenula i zaustavila je.

„Dobro, koji je tvoj problem? Zašto me stalno uhodiš?“ Ona me zbunjeno gledala, a zatim se poèela smijati. Sada sam ja bila ta koja je izgledala zbunjeno.

„Nisam te 'uhodila'. Samo smo, ako nisi primijetila, u istom razredu, genije.“ Trebalo mi je nekoliko sekundi dok ta vijest nije došla do mog mozga. Moram priznati, nikada nisam davala pretjeranu pažnju mojim suuèenicima te im nisam pokušala pamtiti imena. Rijetko koje jesam. A onda sam shvatila da sam je vidjela nekoliko puta kako sjedi sama. Ne, ni ja sama nisam shvaæala kako sam mogla biti tako glupa.

„Oh, oprosti. Ovaj, um, uèinilo mi se kao da me uhodiš. Nije bilo namjerno.“ Promrmljala sam (nikada nisam bila dobra u isprikama) i okrenula se od nje.

„Èekaj malo!“ Stanem i okrenem se. Stajala je preda mnom s, èuda li, nekim osmjehom koji je pokazivao zube. Izgledala je suviše sretno i odluèno. Ili mi se samo prièinilo? Ipak, po njezinu izrazu lica mogla sam zakljuèiti da ima ideju. Nešto je smjerala. Nešto što se meni najvjerojatnije neæe svidjeti.

„Što kažeš da se naðemo negdje poslije škole i odemo na kavu? Dobra prilika da barem otkriješ kako se družiti s nekim. Ako ti se ne svidi, vrati se tvom samotnjaèkom životu i ja æu te ostaviti na miru. Može?“ Gledala sam je nekoliko sekundi ni sama ne znajuæi što da kažem. Cura je imala poantu. Opet. Kako mi je to išlo na živce. Uzdahnem i pogledam u svoje tenisice.

„Dobro.“, kažem da me jedva razumjela. Dignem pogled. „Ali samo na sat vremena. Ni više ni manje. Ako mi se ne svidi, prestat æeš me gnjaviti i ja se vraæam svom životu, O. K.?“ Nisam èekala odgovor. Okrenula sam se i krenula prema drugoj uèionici. Nisam mislila da bi i jedna osoba mogla promijeniti moj naèin života što je uglavnom bilo: škola, uèenje, jelo, spavanje, ali dat æu joj priliku. Valjda ne bih trebala stalno biti u èahuri. Mogla bih i ja steæi neku instant-prijateljicu s vremena na vrijeme, ne? Mislim, nije da æe mi škoditi. A ako se i budem selila, neæe mi puno znaèiti pa æu je neæu moæi napustiti. Da, èinio se to kao dobar plan. Osmjehnem se samoj sebi pokušavajuæi ignorirati zgrožene poglede što se ja, Kimberly Hahn, zapravo znam smješiti.

A sranje! Upravo sam upropastila svoju reputaciju zloèeste cure.